ENES KIŠEVIĆ
Zagreb Hrvatska
ISTARSKA ZVONA
Branku Fučiću
Glagoli: AZ, BUKI, VJEDI.
Sve lebdi, put neba slijedi:
i Poreč i Roč i Dobrinj
i Motovun, Buje, Valun
i Rovinj, Durčići i Hum
i Vodnjan i Grožnjan i Žminj
i Draguć, Forčići, Vrsar
i Medulin, Sveti Martin,
Barbići, Završje i Tar
i Pazin i Plomin, Labin,
Kanfanar, Beram, Marčana,
zabruji Učka i Pula,
kad glas zazvoni sred dana
iz bijelih kamenih grla.
***
Iz bijelih kamenih grla
kad glas zazvoni sred dana,
zabruji Učka i Pula,
Kanfanar, Beram, Marčana
i Pazin i Plomin, Labin,
Barbići, Završje i Tar
i Medulin, Sveti Martin
i Draguć, Forčići, Vrsar
i Vodnjan i Grožnjan i Žminj
i Rovinj, Durčići i Hum
i Motovun, Buje, Valun –
i Poreč i Roč i Dobrinj…
Sve lebdi, put neba slijedi,
glagoli: AZ, BUKI, VJEDI.
ZDENKO JELČIĆ
Zagreb, Hrvatska
POEZIJA VODE
Ispričat ću ti jednu davnu priču
U tom će mi pomoći moja muza
Kolko se može kad se nekog voli
I čudna kako je poezija suza
Niz tvoje lice sada teku rijeke
Za nečim dragim što bez traga ode
A oči boje meda kriju lijepu tugu
I neku čudnu poeziju vode
Od mene samo sjećanje ti osta
I jedna rijeka za ljubavi što vapi
I nešto malo izmrvljena bola
I čudna, čudna poezija kapi
Dlanovi neba padaju sve niže
I mrtva ljubav u osvit novog dana
A sve su, sve su jači zagrljaji kiše
I stara pjesma starih oceana
Da ja sam umro i više me nema
Na mome grobu tek trubadur piše
U tvojoj kosi tuga vjetra spava
I čudna, čudna poezija kiše
DIJANA JELČIĆ
Zagreb, Hrvatska
EVOLUCIJA LJUBAVI…
Ne smijemo lagati,
ne smijemo muk duše
prevoditi u govor,
odavati tajne
utkane u njen helix,
razotkrivati njenu ranjivost,
rasturati, a onda
sakupljati krhotine srca.
Užasavam se od ljutnje,
ona urušava bitak,
promišljanje u bijesu,
na osvetničkom pohodu,
je laž prema samom sebi.
Čujem nutarnji dijalog,
dvojnost bića,
sučeljavanje anđela i demona.
Osluškujem ruke,
u njih slijevam misli,
one su produžetak osjećanja,
pobjednice na bojišnici ćula.
Zvuk tipkovnice
objavljuje pobjedu
nad dvoumljenjem.
Promatram tvoj lik,
u zrcalnim neuronima
se ogleda ljepota trenutka,
ponavljajući protokol
sretne budnosti.
Život je vječno
eksplodirajuća sila
u jezgri staničja,
tolerancija,
solidarnost,
kompromis,
evolucija ljubavi.
ZDRAVKO ODORČIĆ
NE UBIJAJ ME PREVAROM
pucaj u prsa
ne ubijaj me prevarom u gola leđa
povez crni
skini mi s umornih oteklih vjeđa
u oči mi
gledaj dok zrno vrelinom srcem puca
u dušu
bodež zabodi poslije vreloga metka
očima prezri
sve lijepo plavo što u njima ima
osmijeh zdrapaj
sa veselog bijelog ti ciničnog lica
priznaj sebi
kako ljubav za mržnju u tren mijenjaš
ko djete
igračku što ne voli u komade kidaš
ubijjen tobom
duša mi konačno spokojna i mirna
( Iz Zbirke “ČUVAM TE ISPOD KOŽE) Zdravko Odorči
LARA LAURA GEE
MOLITVA
Krenem rukom križ na tijelu načiniti
pa stanem
čekam
osluškujem
čitam znakove u čaši od kristala
zašto je tako nijemo prazna
da li će jedna biti dovoljna
da svu žuč iz duše u nju ulijem
što ako se prelije po jedinom
preostalom stoljnjaku koji posjedujem
kojom bugačicom da onda
ostatke sebe razlivene upijem
gdje da se sakrijem
od preostalih rijeka tuge
što slijevaju se
bukom najljućeg vodopada
i odnose lopoče
na kojima sanjah da plovim
snagom ledene stijene se pokrivam
ruka i dalje u zraku stoji
riječ zla više ne boli
za što i za koga da se molim
za tebe i sebe ne želim
mi jesmo
mi živimo slobodni i sjedinjeni u vječnosti
moliti ću se za dušu neznanog junaka
na čijem grobu nitko nikad nije svijeću zapalio
za malo manje boli one djevojčice
kojoj osmijeh ne nestaje
iako zna da umire
moliti ću se onako kako ja znam
za sve one koji mi jednom rječju dušu rasporiše
da ih nađu ruke
kao što su tvoje našle mene
i snagom ljubavi
s mog stola
odnijele čašu od kristala
bez i jedne kapi žući prolivene
copyright©bylauraklapka
HANNA KLAPKA
TETOVAŽA
Kao dio mene,
zauvijek urezana,
pretvorena u jednu mene,
na lijevoj strani moga tijela
tamo gdje mi srce kuca,
u moju dušu pretočena,
crna tinta ispisala je
važan dio mog života
u jednom znaku,
glazba me stvorila,
svaka nota osjećaje probudila
svaka melodija svoju priču priča,
i ako ikada,
prestanem disati za sebe,
glazba će biti ta
ona koja će
dušu od pakla skriti,
vodit je prema raju,
u jednu me pjesmu pretvoriti,
čuvati od svakog zla
MIRZANA PAŠIĆ KODRIĆ
FLERT I ODANOST
Oprosti mi, Hercegovino,
malo jesam flertovala s kesicom puter-kokica u Arizoni,
limenkom Pepsija iz Phoenixa uz nemasni hamburger u McDonald’su.
Znaš, baš tamo,
gdje je Beyonse radnim danima
skidala i boju s McDonald’s stolica,
a Rihanna vikendom nazdravljala autima
što stolice ne trebaju
dok preko mikrofona
odvoze svoj ručak.
Oprosti mi, Hercegovino,
malo sam flertovala,
flertovala jesam,
ali se nisam, Hercegovino moja,
ni u autu,
ni na plastičnom tanjiru,
ni radnim danima,
ni za vikend,
udavila svojom slobodom.
I bijesna na tebe i tvoje cijelo pleme,
samo tebi, uvijek sam se gladna vraćala,
da iz tvoje loze,
sita i zapeta,
rodim svoj grozd.
SUZANA HORVAT
S DRUGE STRANE
S druge strane kreveta
ti spavaš.
I sanjaš.
S ove strane kreveta
ja sama.
U tišini noći
slušam kako dišeš
i svakim uzdahom
novu, ili možda staru,
ranu mi razdireš.
Polako ustajem,
ne čuješ me, ne osjetiš,
s druge strane kreveta,
dok sanjaš.
A još prošlu noć
svaki moj pokret u snu
pratio si rukama, usnama,
govorio tiho – anđele, volim te,
spavaj mirno, ja čuvam te.
Zar u jednom danu,
u jednom trenu,
tako lako možeš
sve izbrisati, sve potisnuti,
možda i zaboraviti?
Dok sanjaš,
s druge strane kreveta…
GIORGIO DI VITA
Rim, Italija
S VRHA STIJENE
S vrha stijene,
stvorenje od soli i pjene,
njegove plave oči rastapa u vodi
i u enigmi podnevnog sjaja.
Zagrljajem čvrstim, sabrano
drži noge,
naslonivši bradu na koljena.
Gledao je znatiželjno duge
prste po moru,
u snježno bijelim rukavicama,
kako se skupljaju i šire do
kamena.
I ćutio je,
vidjevši kako prekapa nutarnji
prorez,
poroznu stijenu
optočenu školjkama.
EMIR SOKOLOVIĆ
ODLAZAK
I
I
I
I
I
I
I
I
I
I
I
I
I
…
BOGDANA TRIVAK
Pescara, Italia
IZLAZ
Ustajte argonauti
Albatrosi zovu
I tuđa obala
Jednake poroke nudi
Ostati spleen
Jedini je izlaz …
MARIO VRANJEŠ
Tuzla, BIH
MORE I JA
…ne volim pjesme o moru,
obalama, pjenama,
maestralima, jugu i neverama.
Ne volim verse koji se slažu sa lenternama,
kalelargama , maslinama i klapama.
Bježim svakoga novoga dana od stihova
u kojima plivam sa ribama, davim se na pučinama,
dolazim sebi na otocima
i opet bježim od sebe u morskim dubinama.
Ne volim pjesme o moru…
Jer ja sam samo čovjek ,običan, balkanoid,
koji svakih pet godina uspije da ga okusi,
malo grlo sapere solima,
izgori kožu vrelinom sunca i kamena sa plaža ,
oguli istu,
kupi par pepeljara i magneta za frižider za uzorcima jadrana,
popije par butelja prošeka, najjeftinjeg.
Pojede par brancina i salata sa plodovima mora u mislima
dok ih miriše u šetnjama,obilascima,izlascima,
uđe u crveno… i to je sve…
DAVORKA FLEGO
Pazin, Hrvatska
MOJA KUĆA
moja kuća ima balkonski nos , kao štos
otvorena usta za rado viđene došlice
prozore, kao oči otvorene , za virkanje
moja kuća noću hvata zvijezde, dok padaju
slaže ih u zidove, da tamo spavaju
neke lude snove umiruju
mirne razbuđuju
pjesnike opominju
ne mirujte , ne mirujte …
tako snovima obložena , moja kuća
jutrom se sa brezom spaja , raskoši navikla
moja kuća pjevati zna, uspavanku
bez prestanka, danju, laganim vjetrovima
nastavlja se ta noćna simfonija
u valcer se pretvara , pa se širi
mirisnim gardenijama i oleandrima
do kraja dvorišta,
do kraja sjećanja
moja kuća
moja kuća
(ja)
VALENTINA FILIPAN
Križevci, Hrvatska
MRTVA ZORA
hladnoća nagriza
dušu nježnu
kao korozija
širi se u grudima
to je što želiš
za mene leptira
da trava raste
preko mojih krila
krik mrtvih ptica
budi me zorom
sa krvavim suncem
na obzoru
duša iščeznu
u oblake nestane
i gledam svijet
suznim očima
mrtva pogleda
raščupane kose
polomljenih krila
čekam svitanje
mrtvog dana
MEDINA DŽANBEGOVIĆ MOHAMED
Cairo, Egypt
U ČAST DANA, KADA IZGOVORISMO “DA”
Kraci zvijezda
Prikopčani
Brošem vjernosti
Mjere znakovlje
Dviju kružnica.
Burme nazdravljaju
Plamenu
U fokusu oka
Od zore se gosteći
Prisnim trpezama tijela.
Mjehuriće
Tople sapunice
Otpuhuje blagi zefir
Sa predjela
Nasmijanih trepavica.
Oblačimo odore
Raskošnih volumena
Širimo
Oko sebe nimbus
Slični plemstvu.
LJILJANA CRNIĆ
Beograd, Srbija
KVARTETI NEKI
Ja, ti, on i ona
sigurno
nećemo otići
da pričamo
o postanku i darovima,
i da stvarno
odemo na kafu
jer smo rasuti
na hiljadu strana svijeta…
A priznajem,
bilo bi ljepo.
Svi onako zajedno
Jednom, tko zna ..
Možda se i okupimo…
I ja i ti i on i ona i odemo, da,
stvarno, na kafu,
ponesemo darove
i postanemo priča
o postanku.
NIHAD MEŠIĆ RIVER
Tuzla, BIH
PRIHVATANJE SEBE
Znam, čini se,
da ponos na ono
ko sam i što sam
ne isključuje ljubav
za tvoje ko sam
i što sam.
Vječna pitanja
na koje odgovor tražimo
ili ga uzmemo serviranog
kako nas nauče.
Zapitati se treba,
makar ponekad,
prihvatam li svoje
ko sam i što sam,
ako mi se tvoje
još tako opasnim čini?
Nisam li devalvirao
sebe
ako tvoju vrijednost
cijeniti ne znam?
NEDA MILENKOVSKI (Alba-Istriana)
Labin,Hrvatska
PJESMA DUŠE
Čarolijom žudnje prosula sam noćas
sve želje svoje na jastučnici bijeloj, suzom okvašenoj,
molila u san da mi dođeš.
Krhotine srca u molitvene rime složih
poželjeh da ružu iz dubine moje duše ubereš
na obalu snova još jednom da me pozoveš.
Na pijesku još je otisak naših srca
na oblutku kojeg je val izbacio, urezana stoje naša imena,
u beskraju vremena orgulje morske tango sviraju,
na morskom žalu, u riječima utjehe i nezaborava
sedefasti biseri, mašnom srca vezani, plešu samo za nas.
Čarolija je u nama, čudnovati se putovi isprepliću,
snagom titata misli bruje pjesmu za nas vječne.
Žudnje, čežnje, snovi, htijenja, maestral srca se budi,
u dubini bića kapilare životom otkucavaju vrijeme,
slatki metež vlada, krik galeba doziva mi tebe.
Dogodi se san, na obronku uzdaha pjesma duše,
u krošnjama maestral gudi
zahvalnicu pjesmu što donese mi tebe.
RITA BRGIĆ STOKIĆ
Manjadvorci – Hrvatska
TRAŽIM IZGUBLJENE SNOVE
Moj brod podiže sidro,
plovimo prema pučini
tražeći izgubljene snove
tražim ih na morskim ravnicama,
u nebeskoj dugi i zvončićima suza
kap po kap.
Tražim izgubljene snove
u kriku galeba,
besramnoj dubini morskih stijena,
u sumornoj kiši koja ispire
slapove mojih suza,
tražim izgubljene snove u
mojim snovima.
Plašim se,
da li nestajem u jednom jecaju?
Poželih mirisno jutro
okupano morskom pjenom
daleke zvijezde na mom dlanu,
a jutro mi darovalo tebe,
tvoje sočne usne i poljupce
koji su melem
za moju ranu…
SANJA STRUKAR KRIŽANAC
Vitez, BIH
SVIĆEM ZORAMA
Svićem zorama
rasuta međ grančicama ruzmarina i lavande
skrivena u rosama pogleda
upućena ka pučini čekajući
bljeskam na valovima uspomena
Na hridi sjedim krijući u dubini
biser ljubavni neotvoreni
k’o nijemi maestral
misli pučinom rasipam
milujem talase pogledom
prepunim čežnje
da me prigrle
ka vrhuncu podignu
hrlim hridima gdje skrivali smo
u kamen utiskivali stopala
kako bi znali pronaći se
ako se izgubimo u orkanima
Čežnjivo
vraćam školjku uspomena sa biserom
da sazrije za nove poljupce
Otvoriti će se
onom tko bude znao je
pronaći dušom
skrivenu
krštenu na plavom žalu
uz krikove galeba
dok je uznosio tajnu
ZRINKA SUPEK-ANDRIJEVIĆ
Zagreb, Hrvatska
SADAŠNJI TRENUTAK
Kada rukama razgrćem more ispred sebe,
a par metara ispod ljeska se dno,
kroz bistrinu gledam pijesak i kamenje,
osjećam da se misli u glavi smiruju.
Prestaje buka neizgovorenih rečenica.
Izdahom presjecam namreškanu površinu vode,
čija mi slanoća grize usnice.
U toj svježoj modrini i Suncem u zenitu,
pojavljuje se snažan osjećaj sadašnjeg trenutka.
Osjećaj obgrljenosti ljepotom i mirom.
(Krk, 1.8.2012.)
TINA MARTINA KOS
Štrigova ,Hrvatska
NEDOSTAJEM SI SAMOĆOM
Krhka je samoća, tišina sazdana od pokislih riječi
hrani se noću prstima nesanice
u vrijeme mrtvila duše i pokrpanih grudi
Zimuje u kamenu izgubljenih razgovora
Cijedi se u sate otimače dana
u napadu tišine na kraju priziva početak
A ja nestajem u izjedenoj noći
Hlapljiva kap bez okusa i šuma
ispred ruku prekratkih za zagrljaj
Na sunčanoj strani koja ne poznaje sjene
pred svitanje, ja još sanjam tulipane
koji ne krvare bojom mog imena
DIJANA UHEREK STEVANOVIĆ
Subotica, Srbija
VREDNOST SITNICE
Očne duplje
šire zenice,
Sunce mi
hrani misao.
Prazninu
ispunjavam
nadanjem,
vreme mi klizi
horizontom.
Ne bojim se visine.
Osećam,
tek oblak sam
koji slobodan
struji vazduhom
ka tebi putuje.
Čekaj me,
jer uporni znaju
i vrednost sitnice.
MAHMIĆ ENESA
Zenica, BIH
Otok Santa Sofia
Rekao je: Ljudi pored prozora sa željeznim rešetkama još dišu
Žive zato da im prođe vrijeme
Žive za porugu misli o svrsi čovjeka
I o smislu njegovog puta
Dok u tom času na jezeru Urmija hiljade flamingosa vode ljubav
I konji na širokoj ravnici Tarabu stoje kao ukopani čekajući jahače
A možda u Las Palmasu banane zriju
I hitri dječaci beru ih po stablima?!
Djevojko, mi moramo poći dok smo još živi
Materijalizam će nas ubiti- rekao je
Brodovi su ležli u maglenim pristaništima
Samo jedan kofer i želja za sunčanim danima
Više nisamo imali
Pejzaži su se otvarali pred nama kao stranice knjige na vjetru
Saaaaanta Sofiiiiia….- pjevao je dječak na palubi
Dok je sunce umiralo na horizontu
Vazduh je mirisao na ribu i sol
A mi smo nazdravljali u čast Svete Sofije i njenih ledenih ljubavnika
Sve misli putene, sve želje, slike strasti sapraćemo ovim vinom.-
Rekao je dok su nam se ruke ispreplitale ispod stola.
Pepelom , pepelom pospimo svoja grešna tjemena
I pjesmu zapjevajmo svečanu, starovjersku,
U slavu patrona ove zemlje!
SAFIJA VEHABOVIĆ
Zenica, BIH
TUBERKULOZA
(Za Sunčanog Dječaka)
Na ljuljački, u međuprostoru postoji jedna tačka.
Ako je dosegnemo,
provest ćemo najljepši vikend
na obližnjem izletištu.
Drveće će bit okićeno fenjerima,
a šume ljudima.
Operisani od straha,
držat ćemo se za ruku.
Život bez ljuljačke je nepodnošljiv.
Da bih zaustavila gušenje,
smijem se.
U trenutku najraskošnijeg osmijeha,
pljujem krv.
Tuberuloza.
BREDA SLAVINEC
Maribor, Slovenija
DANAS
Danas
ćemo plakati
da sutra ćemo umiti
danas
ćemo iščupati duše
da ih ne ćemo moći sutra prodati
danas ćemo dijeliti poglede
jer sutra ćemo biti bez očiju
kroz tuđu krv ćemo gacati
da će sutra biti vrijeme za našu
jezike ćemo sutra potkresati
jer svejedno je
danas
Prijevod Valentina Bedi
JULIJANA MARINKOVIK
Makedonija
NEPOVRATNO VRIJEME
Staza po kojoj
pomjerala sam krevet
sliči na tuđinca
što klima
na svakog
izmišljenog Boga
U toj smiješnoj
klovnovskoj sceni
ruka je sudac
kojom bacaš štap
pred barbarski pogled
Shvaćaš li
čija umjetnost je
odgonetanje
maskiranog disanja
namjernika
što puzi
sa slijepim očima
Slava vremenu
na izdisaju
pred smrt poete.
NERMIN DELIĆ
Jajce, BIH
KAD LJUBAV KISNE
Nisi me trebala pitati
šta se dešava kad ljubav kisne
znaš i sama da
kao mujo u pjongjang
sa tolikim postotkom
ja u rizike idem.
I nebitno ko kisne,
ljubav, mržnja, uzdah… ili
bilo koji obojeni melek sa nebesa
… svi su oni hudi bez kišobrana
i svi idu putem bez kraja
jer svaka im je boja samo
strast pigmentirana
nastala i zastala
negdje u čovjeku
…
eto da znaš, ljudi se dijele prema boji koje mijenjaju
I tamo gdje svemir ljudima vrvi
kiša je učiteljica koja vrišti na svoju djecu.
Ta djeca su ljudi
koji kišnicu imaju u krvi.
Ta krv je i izmislila ljubav.
Naša ljubav je pokisnula i šta sad?
AMELA MUSTAFIĆ
Srebrenica, BIH
DO TEBE MAŠTOM
Ne volim kiše,
kvare mi tvoj lik
kada te crtam po tamnim ulicama,
unoseći u njih vedrine.
Ne volim vjetrove,
kvare mi tvoj miris
odnoseći ga u daljine,
kada te nađem u ružinom soku.
Ne volim zore,
kada te noću sastavljam od zvijeda
taman sto formiram te
zora mi sve pokvari.
Ne volim duge,
kradu mi tvoje boje
kradu mi tvoju veličinu,
prkose mi ljepotom.
Ne volim jutra
zato sto mi kvare maštu,
stvarnost hara glavom,
tad znam da nema te.
ENEA HOTIĆ
Banjaluka, BIH
BRANIM SE…
Odbijam da mi dan posivi,
da mi ljudi krivi
zarivaju u srce
ostatke svoje duše,
da me guše.
Odbijam da prestanem voljeti
proljeća u tmurnim danima,
grliću svoje želje Tvojima.
Priviću se uz Tebe, moga.
Osjetiću Ti dah i
znaću da nisam kriva
što živim snom,a
sanjam javom.
VID-VICKO VUKELIĆ
Banjaluka, BIH
DRUŽE PSEĆI
Suza mi lice satima peče, steglo me nešto, ko ala neka,
ne idem nikud, tužno je veče, zalud me društvo pred kućom čeka.
Neumorno očekujem vesti, oslušnem lavež, hoću li čuti,
zgazilo ga je nešto na cesti misao mi se po glavi muti.
Šta ga je vuklo da negde ode, zašto već jednom jutro ne sviće,
kroz suze molim, vrati se rode i sve kako poželiš biće.
Obišao sam i pola grada, pitao svakog koga sam sreo,
muči me sumnja, teši me nada, pitam se zašto je pobeći hteo.
Možda mu neka kučka, onako ponudila visine plave,
a on naivan ko muško svako krenuo za njom kao bez glave.
Umivam se, evo već pola sata, u dvorištu čujem kao da reži,
sumnjivo, teško otvaram vrata, a on sav prljav cvili i leži.
Slušaj me dobro moj druže pseći, izlečiće te predugi dani,
a on ko suzom da želi reći kako je teško kad ljubav rani.
Ne želi jesti, mazit’ se ne da, ne želi piti, nikuda ići,
satima setno kroz prozor gleda hoće li kučka odnekud stići.
DRAGAN MUČIBABIĆ
Vitez, BIH
Sanjam potok od opojnih kosa
vjetar mu navitlao zrelo voće
pa ga nosi.
Odveć mu isplakali valove još odavno
iz srca gušećeg u čađavu dolinu
oskrnavljenih grobova.
Koliko mi je misli dolazilo zbog nje!
Koliko su puta zvuci krckavih prstiju
nestajali u uzdasima golim.
Zavoljeh joj oči – nemirne vjeverice
s tisuću pogleda za svaku boju neprospavanu.
Zaljubih se u njene korake ždrjebaste
u nasvestrane treptanje leptira
jer može biti zagrljaj vipera
dat se ko’ mlijeko jagnjetu
i nestati poput tetrijeba.
ROMAN HRGOVIĆ
Zagreb, Hrvatska
UKLETA LAĐA
Ukleta jedra
popucale karike sidra
Plovi sa vjetrom tihih dubina
truplom lomi
koralje sudbina
Uzavrela krv mora
negdje daleko
tuđa sviće zora
Po palubi morsko cvijeće
na jarbolu
nema znamenja sreće
Pramac ore brazdu
široku
u dubine vodene vene
Nose ga struje
lome kristalne stijene
Olupina nestaje
ispod pjene valova
Guta ju tama
praznina beznađa
Truloga kormila
nestaje lađa
mojega življenja
VESNA MILAN
Rovinj, Hrvatska
POSEBNA SAM
Aurori Kršulj
Želim koračati
velikim koracima
kroz život.
Želim trčati
nesputana
slobodna
i raširenih ruku
bez straha
da ću se spotaknuti
ili osjetiti
nepoželjne poglede,
jer sam drugačija.
Želim i hoću
obući minicu,
mašnice i štiklice,
a uvojci kose
neka lepršaju na vjetru.
Moja mladost neka
zadivi prolaznike
i procvjeta ulicama
moga grada,
a ja ću vikat glasno
-nisam drugačija
ja sam samo posebna.
VANJA MICHELAZZI
Rijeka, Hrvatska
PODAREN ŽIVOT
Iz dana u dan
nemir svoj živim…
Pukotinama duše
provlačim odrastanje tvog
djetinstva i podosta često
pitam se gdje, kada i zašto
je posrnuo korak,
tko su ti ljudi
lažni prijatelji
što tvoju su slabost
u nedozvoljenu
kušnju usmjerili
gazeći ti tako zore
mamurlukom noći,
dostojanstvo polegli
na prašnjavom putu…
Trenutkom osvješćenosti
zbaci sa sebe teret,
odjekom čula vrisni,
realnost oplemeni
zanosom povratka…
život vrijedi
svjesno živjeti
zbog SEBE
zbog NAS
zbog podarenog ti života.
NEDA DUKARIĆ KOSTELAC (Stakleni cvjet)
ZAPLETENA
Ostala misao
zapletena među granama
pokislim,povijenim
na putu da se k nebu vine
sljepljena među listovima izrođene trešnje,
ogleda se u svakoj kapi
traži odraz preminule riječi
zatučene gromom maskiranog oblacima
u kolijevci postanka
u beskraju vječnog lutanja,
klizi rastočena niz obješene grane
pritisnute mukom življenja
i čeka da vjetar otpuhne gnijezda i rastjera ptice
i čeka da ptice puste krikove očaja
da se uhvati za njih i podigne u visine…
JOZEFINA IVANĆ (Ne daj se Ines)
DA SAM BILA MALO TIŠA
Da sam bila malo tiša,
možda bi lastavica
na mome dlanu savila gnijezdo,
i ne bih se osjećala tako sama
kada cvrčak na vriježi puzavice
odmara gudalo.
Nisam znala šutjeti,
pa su vjetrovi pokupili moje želje,
prosuli po prašini iza leđa
da postanu samo sjećanje
koje ti se omakne
kada zaboli praznina
iz koje je istrgnut moj osmijeh,
zapeče ispružena ruka
što mi je pokrivala rame.
Navikao si na samoću
pa te strah od moje blizine
pretvorio u očajnika,
rovariš tišinom moga imena
po usnulim sjenama
pored kojih prolazim.
Vidim te,
kako u stisnutoj šaci
sakrivaš obećanje
kojim bi i ovaj dan mogao biti naš
da ga namjerno ne prešutiš.
Pretvaram se
da je sve samo slučajnost
jer se bojim
da ne potjeram tvoje korake
u još veću neizvijesnost,
gdje ono zrno nade
ostalo među prstima,
ne bi proklijalo
nego istrulo namočeno sjetom.
I tako iz dana u dan,
među razmaknutim pjesmama
istog refrena,
spajamo snove o neprolaznosti,
tiši od mjesečine
krademo osmijehe
da u njih umotamo
još jedno jutro čežnje.
Ja i ti
prognanici vlastitih želja,
zatočenici snova,
ne slutimo daleke kiše
koje će jednom isprati tragove
mene u tebi i tebe u meni,
kad jesen strga zadnje listove
pa ne bude više sjene
da zakloni tvoje poglede.
MARIO MARUŠIĆ
Danska
ISKRIVLJENA SLIKA
U pustinji dok zivis
okruzena raskosom,
materijanim dobrima
s dusom praznom kao pustinja,
vapaj koji se cuje
iz ociju tvojih sto moli
da samo pogled jedan, vrijedan,
prepun ljubavi
dovoljan bi bio
i u dronjcima da hodas,
voljena da budes
zbog srca svog, predivnog,
kakav raskos i sjaj,
modenska mjesta, kiceraj,
moze da se poredi
s osjecajem bosih stopala
kad najradije bi
kraj rijeke svoje stajala,
skrivena od pogleda
u svom svijetu tisine
da vidis odsjaj neba plavog
sto se u vodi presijava,
dusu tvoju zednu napaja,
zajedno s tobom,
odmara.
Ruke jedan dodir
drhtaj sto izaziva,
ljubavi prepun pogled
i dok si tu, kraj njega,
on zeljan tebe
kao da si na kraju svijeta,
utopljen u plavetnilu
duse tvoje
u ocima odsjaju,
koja mu srcem govori
samo me voli,
pusti druge da se pokazuju
to nije put ka slobodi,
dah tvoj uzdaha
zeljne tebe pogleda,
vrijedan je kao dodir povjetarca
koji ugrijano lice ti hladi,
kao da te, prepun ljubavi,
mazi.
A ti bjezi, varaj sebe,
tjeseci druge da si sretna
osjecas se kao smrvljena stijena,
pitajuci se stalno
gdje se ti to nalazis, u stvari,
kakav je ovo zivot
kojim hodas,
predstava za drugoga
ljubomoran da zijeva
zabljesnut pogresnom slikom,
tog laznog sjaja mimikom,
ugusena dusom svojom
ispunjenoj krikom.
Jecaj vapaja,
u srcu sto ti odzvanja,
zeljna si ljubavi
da te napaja,
zbog odgoja se plasis
u oci sebe pogledati,
iz straha da se ne probudis, shvatis,
i oci te, prazne,
napokon zaboravis,
zivotu svom, jedinom,
ponovo da se prepustis…
… a opet,
sta ja u stvari znam,
sve je ovo, mozda,
iskrivljena slika sanjara,
pokunjeno priznam.